Evo, kad tražite kvalitetne postove o bendovima...
Nightwish -> Century ChildOvo je ujedno i prvi album Nightwisha koji sam dobio... bilo je to pred nešto manje od godine... Ea... zapravo, dobio sam ga zbog samo jedne pjesme – Ellyjobell i ja smo imali manju raspravu oko djela A.L.Webbera “The Phantom of the Opera”, i onda sam od nje dobio CD da poslušam obradu Nightwisha... međutim, nije to bila prva pjesma koju sam čuo, jer sam počeo slušati od početka albuma, i tako...
Bless the ChildOvu ću pjesmu vječno pamtiti – bila je prva koju sam čuo, i stvarno me nije razočarala. Prvo onaj početak... polagano i paraleno rastu dinamika i napetost; sve počinje tako mističnim i opet melankoličnim vokalima u pozadini, postepeno se gradi, i onda dolazi sam uvod:
“I was born admist the purple waterfalls...”. I ono što je najbitnije, vokali u pozadini ne prestaju, stalno se mješaju s instrumentima, predivno nešto... I kad misliš da ne može biti bolje, Tarja tek počne pjevat...
A sam tekst me je također oduševio; inače obožavam kad su stihovi zapravo u obliku pitanja, kao ovdje... I to ne pitanja poput:
“Majko mojaaa, zašto meee jeee ostavilaaa...”, nego nešto stvarno drugčije... :? (a možda i ne, ali stvarno ne mogu biti objektivan...) :?
“Where have all the feelings gone?
Why has all the laughter ceased?
Why am I loved only when I’m gone?
Gone back in time to bless the child.
How can I ever feel again?
Given a chance would I return?
Why am I loved only when I’m gone?
Gone back in time to bless the child.”E ovo su za mene dobra pitanja. Ma savršeno... i onda dolazi do vrhunca:
“Think of me long enough to make a memory.
Come bless the child one more time.” Zadnje ponavljanje ovih stihova, u kombinaciji s naglašenim vokalima iz pozadine i instrumentalnom pratnjom, je definitivno jedna od najljepših dionica koje je stvorio Nightwish, a ujedno i jedna od najljepših dionica koje sam ikada čuo...
I za kraj opet onaj glas praćen vokalima... polakano se smanjuju dinamika i sama napetost da bi, trenutak pred sam završetak, ponovno poskočili i najavili sljedeću pjesmu, End of All Hope...
Dead to the WorldHm... neću ići sve po redu, tako bi trajalo i trajalo...
Da mi je netko opisivao ovu pjesmu, vjerojatno bi rekao da mi se neće sviđati kad je poslušam. Općenito, ne volim kad muški vokal ima dominantnu ili barem ravnopravnu ulogu, ali u ovom slučaju moram priznati da nastaje iznimka. Možda me sama melodija i nije toliko impresionirala koliko i lyricsi; koriste se stvarno genijalni oksimoroni poput:
I studied silence to learn the music.
I joined the sinful to regain innocence.... koji, povezani u kontekst pjesme, imaju daleko dublje značenje. Iako oksimoron, zar nam svima nema smisla da, proučavajući tišinu, stičemo neko znanje o glazbi? I pred samim krajem javlja se još jedan genijalan stih:
“Who gave his life not for the world but for me.
Innocence reborn once more...”...
“Not for the world but for me...” Kao filozof, često sam si postavljao sličan misaoni eksperiment, ali moj je odgovor uvijek bio drugčiji. Ove stihove ujedno mogu shvatiti i ne mogu razumjeti: mogu objasniti (ili barem pokušati) takav postupak, ali ga ne bi mogao izvesti... Ljubav, čini se, ima više razina koje postepeno shvaćamo... :?
Slaying the Dreamer Joj, nikad neću zaboraviti kad sam ovu pjemu slušao prvi put...
Kako bilo, nije mi se baš pretjerano svidjela (ni sad mi nije među najomiljenijima), pogotovo zbog drugog dijela, onog koji počinje od
“Wake up...”. Ali kad sam je slušao prvi put, i kad je došlo do mjesta kad pjevač viče:
“I truly hate you all”, i taj “..all” se ponavlja i ponavlja, tako sam se prepao da sam nekako zeznuo Ellyjobellin CD, oštetio ga ili nešto takvo...
:? Mislio sam da je to tehnička greška...
Joj, smijem se sam sebi kad se toga sjetim...
Ocean SoulPreskočio sam “Forever Yours”, iako mi je to jedna od najljpših pjesama, jer još nisam sredio neke stvari sam sa sobom oko nje i tako to... :? Anyway, i ovo je jako lijepa pjesma... Ima savršen početak, tišina koju prekida samo nježni ksilofon, slično kao i u “Come Cover Me”, i polagano se gradi do same teme... Fini ugođaj, dobar lyrics... baš odgovara naslovu...
The Phantom of the OperaEvo, sve je počelo zbog ove pjesme... Well, melodija i lyricsi su preuzeti od A.L.Webbera, ali obrada je na razini... Pojačana je teatralnost i sam kontrast između Fantoma i Christine... Ma, sve u svemu, jako mi se sviđa...
(osim možda samog kraja... :? ... ma dobar je i on...
)
Beauty of the BeastNe znam isplati li se uopće ovo pokušati komentirati riječima... svaki, baš svaki stih je remek-djelo, svaki ton točno onakav kakav treba biti...
Ma savršeno... Ovo mi je vjerojatno, uz
“Angles Fall First”, najbolje što je Nightwish ikada stvorio... Atmosfera se ne može opisati, ona nije ista, preljeva se iz svakog stiha u sljedeći i malčice mijenja... nadopunjuje... Savršen omjer melankolije, tuge, očaja... i vječne, tragične nade...
“I fear I will never find anyone
I know my greatest pain is yet to come
Will we find each other in the dark
My long lost love...”Sam je kraj još jedno svojevrsno remek-djelo... atmosfera se je promjenila – više nema očaja ni nade, samo prikrivena tuga i razočaranje...
For I know now, I’m a puppet on this silent strange show.
I’m but a poet who failed his best play.
A Dead Boy, who failed to write an ending
To each of his poems...”Iznimno jake slike... sam kraj lagano podsjeća na početak prve pjesme s albuma (Bless the Child), čime je on donekle zaokružen... Ponovno melankolični volaki, polako i polako sve tiše... Bolji svršetak ne mogu zamisliti...
Hm... evo, prošao sam"Century Child", sad sam se mislio baciti na "Over the Hill and Far Away... ", ali o tome baš i ne bi mogao previše pisati bez da pokradam druge albume, jer su samo 3 od 10 pjesama autentične, tj. nisu verzija s koncerta nekog drugog albuma. Pa tako redom (inače, to je redosljed prema kojemu sam dobivao albume
) sada dolazi "Oceanborn". Na dosta sam mjesta na internetu i u pojedinim časopisima naišao na podatak da je to, uz "Century Child", najbolji Nightwishov album, a slično tvrde i brojni ljudi koje poznajem, te se jednostavno moram složiti sa svima i reći da "Oceanborn" stvarno zaslužuje tu titulu, iako je meni osobno draži ovaj drugi, ne toliko zbog same glazbe (iako i zbog nje), nego zbog asocijacija koje uz njega vežem.
Nightwish -> "Oceanborn"Drugi Nightwishov album, službeno izašao 1998.godine (joj, kad se samo sjetim kakav sam onda bilo...
... to je bilo tamo negdje, oko 6.razreda osnovne...
). Klasično, 10 pjesama, kao i većina Nightwishovih albuma, zadnja jako upečatljiva, savršeni prijelazi s pjesme na pjesmu (nisu samo nasumice nabacane na CD, već se vidi da tako posložene tvore jedinstvenu cjelinu). Neću sada analizirati svaku posebno, nego samo one najupečatljivije (dakle, gotovo sve
)...
GathsemaneZa neupućene, pjesma je dobila naslov prema vrtu u kojem je Isus u teškoj kontemplaciji proveo noć prije nego što je razapet na križ. Hm, iako se teolozi tome protive, slažem se sa Kierkegaardom kada tvrdi da su ti trenutci, ta tjeskoba i očekivanje, bili za Krista teži nego same muke na križu. Ali sad se neću previše osvrtati na teologiju i dansku filozofiju, nego na pjesmu... Počinje dosta izravno, do izražaja posebice dolaze klavijature, čak i ne toliko dinamikom, već se jednostavno osjeća potreba za nekom glazbenom temom, i onda je Tuomas savršeno iznosi, tako da se gotovo može reći da klavijature dominiraju, iako ih se jedva može čuti... Ritam veoma izražen, posebnog ugođaja, stvara jedinstvenu atmosferu koja se proteže kroz čitavu pjesmu i zapravo joj daje određeni svojstveni karakter; jer pjesma prikazuje kako u određenim trenutcima i samo razmišljanje može biti bolno... Sam tekst je jako dobar, postoji mnogo djelova koje bi želio citirati, ali ne mogu sve pa ću se osvrnuti samo na neke...
"Enchantment has but one truth:
I weep to have what I fear to lose"Jako lijepo rečeno, ovaj se zadnji stih može shvatiti na toliko različitih načina, ovisno o situacijama i kontekstu... Ali bit je u samoj moći izraza, kad ga se ponovi gotovo da ostavlja određenu tišinu iza sebe kada svatko pokušava zaključiti što se željelo reći... jako dobro...
Pjesma nastavlja dalje, polagano se raspliće, do samog kraja teksta, također prekrasnih stihova:
"Without you
The poetry within me is dead"Jako lijepo... pogotovo kad to Tarja kaže... i zatim, bez ikakve stanke, slijedi genijalni instrumentalni dio, koji se od početka razlikuje samo po tome što više nema onako jasne teme klavijatura, već je sve izmješano, spojeno u jedno, a opet tako genijalno zvuči... jedino mi se kraj ne sviđa, preklasičan završetak za tako dobru pjesmu... :?
Devil & The Deep Dark OceanZa veći dio ove pjesme mogu reći da mi se baš pretjerano ne sviđa, ali neki su djelovi jako impresivni, bila bi šteta da ih ne spomenem... posebice onaj središnji instrumentalni dio, kad samo pomislim kako bi genijalno da ga izvede simfonijski orkestar... I onaj drugi dio, po kojem samu i pamtim, je zadnja minuta, prekrasna melodija, bez prevelikih prijelaza, a opet raznolika, prijašnja svađa muškog i ženskog vokala nestaje, Tarjin glas ponovno pjeva odu pomirenja i novog početka...
"We shall come to set the dolphins free
We shall wash the darkened bloodred sea
Our songs will echo over the mountains and seas
The eternity will begin once again in peace" Sacrament of WildernessE ovo je genijalna pjesma... malo agresivnog ritma (Hm, vjerojatno nekima nije uopće takva, ali uzmite u obzir da ja slušam daleko sporije stvari
), ali baš kako treba... Lyrics je jako dobar, pun iznimno jakih izraza i slika, samo mu fali malo povezanosti da bi bio savršen... Mislim da je uzor uzet iz Tolkienovog Silmarilliona, kamo je opisan prvi susrat vilenjaka i ljudi, ali u to nikako ne mogu biti siguran. Mislim da bi bilo uzaludno opisivati glazbu riječima, samo ću još istaknuti par lijepih scena, tako fantasy da im se vječno divim...
"An encounter, symbolic, yet truthfull
With a hungry choir of woods
An agreement immemorial to be born"
"Dulcet elvenharps from a dryad forest
Accompany all charming tunes
of a sacrament by a campfire
A promise between the tameless..." SwanheartOvo mi je jedna od najljepših pjesama, ne samo s ovog albuma, nego uopće. Počinje tako lagano, jasno, drugačije od svih drugih, udaljeno... Kroz gotovo cijelu pjesmu dominiraju violina i klavir, ona iznosi temu, a on je prati, istovremeno nenametljivo, a opet ravnopravno... Tarja to savršeno pjeva, slike su iznimno jake, kao i kod nekih drugih pjesama Nightwisha utemeljene na Andersenovim bajkama...
"A wintry eve
Once upon a tale
An Ugly Duckling
Lost in a verse
Of a sparrow's carol
Dreaming the stars…"Sada slijede tri dobre pjesme, posebno mi se sviđaju dijelovi pjesme "The Riddler", kad Tarjin glas odlazi tako visoko da ga je moguće samo zamisliti, a nemoguće zvukovno interpretirati... (slušao sam sestru kad je pokušavala
, ali to je i ostalo na pokušajima...
). "The Pharaoh Sails To Orion" mi se baš pretjerano i ne sviđa, osim zadnje dvije minute, tu se nalazi jedna jako dobra glazbena tema.
Walking in the AirHm... mislim da rijetki ne znaju za ovu... iznimno lagana, ambijantalna pjesma, gotovo da možete osjetiti kako se polako lebdeći dižete iz naslonjača, ritam nije pretjerano naglašen, a ako se na njega i posveti pozornost, djeluje iznimno uspavljujuće, opuštajuće, može se reći leteće...
Meni jedna od veoma dragih stvari Nightwisha. U zadnjoj trećini tema postaje malo življa, ali nipošto poput one iz, recimo, pjesme "Sacrament of Wilderness". Lyrics je usko povezan s temom i ugođajem pjesme... I na kraju završava kao što i počinje, polako se stišava i ostaje samo blagi ksilofon kojeg naposljetku proguta tišina...